U kući porodice Marković svake nedelje ujutru dešavalo se isto čudo — ili mala zabava, zavisilo je od toga koga pitaš.
Tata Nikola bi ustajao prvi, dok su svi još spavali, i tiho odlazio u kuhinju. Ana i njen brat Stefan znali su šta to znači čim osete miris palačinki.
Bio je to poseban miris — palačike koje su ponekad malo prepečene sa jedne strane.
“Opet tata pravi palačinke”, rekao bi Stefan, zevajući.
“Baš lepo”, rekla bi Ana i oboje bi se tiho smejali ispod jorgana.
Tatine palačinke bile su posebne. Nikada nisu bile iste. Nekad su bile tanke, nekad debele, nekad malo krive, kao da žele da pobegnu iz tiganja. Jedna strana bila je zlatna, a druga tamnija.
Jednom je tata okrenuo palačinku tako nezgodno da se pocepala na dva dela. On je bio presrećan.
“Ovo je dupla palačinka”, rekao je ozbiljno. “Eksperimentalni model.”
Mama se smejala do suza.
Ali svake nedelje, bez izuzetka, tata bi pravio palačinke. I porodica bi ih jela sa džemom, šećerom ili pavlakom. I bile su — iako ne savršene — jako ukusne.

Jedne nedelje tata je morao rano da ode kod dede u baštu. Rekao je da će se vratiti tek uveče.
Stefan i Ana su se probudili i odmah primetili nešto čudno.
Nije bilo mirisa palačinki.
Kuhinja je bila tiha.
“Nema palačinki”, rekao je Stefan.
Ana je razmislila pa rekla: “Možemo mi da ih napravimo.”
Stefan je bio iznenađen.
“Stvarno?”
“Zašto da ne? Gledali smo tatu sto puta.”
Mama je još spavala, pa su deca tiho ušla u kuhinju. Ana je uzela činiju, a Stefan je otvorio frižider.
“Treba brašno”, rekla je Ana.
“I mleko”, dodao je Stefan.
“I jaja.”
“I ono što tata stavlja na kraju…”
“Sol?”
“Ne, nešto drugo…”
“Ulje?”
“Možda.”
Počeli su da prave smesu. Sipali su brašno, ali nisu znali koliko, pa su sipali “od oka”. Dodali su jaje, pa su vadili ljusku prstima. Sipali su mleko, pa je smesa postala previše retka. Dodali su još brašna, pa je postala pregusta. Pa opet mleko.
“Ovo izgleda čudno”, rekao je Stefan.
“Biće dobro kad se ispeče”, rekla je Ana, iako nije bila sigurna.
Stavili su tiganj na šporet. Ana je sipala smesu, ali previše, pa je palačinka bila debela kao mali hleb. Kada su pokušali da je okrenu, savila se i zalepila sama za sebe.
Stefan je gledao.
“Ovo je… skulptura”, rekao je.
Sledeća je zagorela. Treća je bila dobra s jedne strane, a sirova s druge. Četvrta se zalepila za tiganj.
Kada se mama probudila i ušla u kuhinju, na stolu je bilo nekoliko palačinki — sve različite.
Kuhinja je malo mirisala na zagorelo.
“Pravili smo palačinke”, rekla je Ana ozbiljno.
“Vidim”, rekla je mama i nasmejala se.
Seli su i probali. Nisu bile savršene, ali su ih jeli sa uživanjem.
“Tatinim palačinkama smo se ranije smejali”, rekao je Stefan. “Ali nije lako praviti ih.”
Ana je klimnula glavom.
“Tata to radi svake nedelje, dok mi spavamo.”
I mama se samo tiho nasmešila.
Uveče se tata vratio kući. Na stolu su ga čekale palačinke koje su deca napravila.
“Ovo smo mi napravili”, rekao je Stefan. “Za tebe.”
Tata je dugo gledao palačinke. Onda se nasmejao, a oči su mu zasijale.
“Ovo je eksperimentalni model”, rekao je Stefan važno.
Tata se glasno nasmejao i pojeo svaki zalogaj.
Od tog dana, svake nedelje, Ana, Stefan i tata pravili su palačinke zajedno. Kuhinja je bila bučna i malo neuredna, ali puna smeha.
I bile su — svaki put — najlepše palačinke na svetu.
Ljubav nije u savršenstvu, nego u trenucima koje delimo i stvarima koje pravimo zajedno, čak i kad ne ispadnu kako smo planirali.




