Voda je važna, voda je snažna

Bio je početak januara, odmah posle Nove godine. Mihajlo, šestogodišnji dečak radoznalog duha, spremao se za svoju prvu novogodišnju Pokemon šetnju sa tatom. Tog dana se pojavila nova vrsta pokemona, i Mihajlo je jedva čekao da otkrije o kojem se pokemonu radi i da ga doda u svoj Pokedeks.

Napolju je bilo hladno, ali su Mihajlo i tata bili dobro pripremljeni. Nosili su tople kape, šalove i rukavice, kao i duboke zimske cipele koje su ih štitile od hladnoće.

Usred šetnje, Mihajlova pažnju privukla je jedna zaleđena barica. Uzbuđeno je dotrčao do nje i stao na njen obod. Oči su mu zasijale od radoznalosti dok je pažljivo spuštao svoju cipelu na sredinu bare. „Šta li će da se desi?“, pitao se u sebi, nagnuvši se napred da bolje vidi. Polako je dodavao težinu na led, posmatrajući kako se stvaraju sitne pukotine. Svaki put kada bi čuo blago pucketanje, srce bi mu zaigralo od uzbuđenja. Nakon nekoliko napetih trenutaka, led je konačno popustio pod njegovom težinom uz tiho „krc!“, a Mihajlo je zadovoljno poskočio.

Ova mala istraživačka igra podsetila ga je na Bovansko jezero, gde je prošlog leta bio sa tatom. Setio se mnoštva ribica koje su plivale blizu obale i pataka koje su veselo plutale po vodi. Odjednom ga je obuzela zabrinutost.

„Tata, tata!“ uzviknuo je uznemireno, „ako se voda na jezeru zaledila kao što se ova bara zaledila, šta će biti sa svim onim ribicama koje smo hranili prošlog leta? I sa žabama, i sa patkama? Da li su se možda zaledili?“ Mihajlove oči su se napunile suzama dok je zamišljao svoje male prijatelje zarobljene u ledu.

„Ne brini za njih, sine“, reče tata nežno, primetivši koliko je njegov dečak uznemiren. Nagnuo se nad baru gde je Mihajlo maločas razbio led. „Vidi“, reče podižući komad leda, „vidiš da ispod leda ima vode?“

Mihajlo je pažljivo pogledao i klimnuo glavom, ali i dalje nije bio potpuno uveren.

„Znaš“, nastavi tata, „priroda se pobrinula za sve svoje stanovnike. Patke su već odletele u toplije krajeve, a ribice i žabe imaju svoj poseban način da prežive zimu. Kao što vidiš, ne zaledi se sva voda u bari ili jezeru, samo gornji slojevi. Ispod leda, život se normalno nastavlja.“

„Ali, tata“, nije se predavao Mihajlo, „oni su stalno u mraku ispod leda… Kako jadne ribice znaju gde da plivaju? Kako pronalaze hranu kad je sve tako mračno?“ Na njegovom licu se i dalje videla iskrena briga za podvodne stanovnike.

Tata se nasmešio i uzeo komad leda. Podigao ga je i postavio između Mihajla i sunca. „Da li vidiš sunce kroz led?“

„Da!“ odgovori Mihajlo, a oči mu se raširiše od iznenađenja. „To znači da sunčevi zraci prolaze kroz led! Znači ribice ipak nisu u potpunom mraku!“

„Tako je“, potvrdi tata. „A znaš šta još? Tokom zime, ribice uspore svoje kretanje i manje jedu, baš kao kad mi zimi više volimo da ostanemo u toploj kući i pijemo toplu čokoladu.“

Mihajlovo lice se polako ozarilo. Još nekoliko trenutaka je zamišljeno gledao u baru, kao da pokušava da vidi taj čudesni podvodni svet ispod leda. „Znači, svi su dobro i bezbedni?“

„Da, sine. Priroda je mudra i brine o svima.“

Nakon što se uverio da su njegovi podvodni prijatelji bezbedni, Mihajlo i tata su nastavili svoju potragu za novim pokemonom. Ali tata je dobro zapamtio Mihajlovu brigu i nežno srce prema životinjama. Odlučio je da svom sinu pruži odgovore na sva pitanja, čak i ona za koja još uvek nije znao da ih ima, i da neguje tu njegovu ljubav prema prirodi.

Sutradan je osvanuo novi dan pun iznenađenja. Tata je još za doručkom najavio Mihajlu da ga čeka posebna avantura.

„Kakva avantura, tata? Gde idemo?“ skakutao je Mihajlo oko tate, pokušavajući da sazna više.

„To je iznenađenje“, namignuo je tata tajanstveno. „Videćeš kad stignemo.“

Mihajlo je celim putem pokušavao da odgonetne tajnu. „Je l’ idemo opet da tražimo pokemone? Ili možda u zoološki vrt? Ili…“ Ali tata se samo misteriozno smešio i nije odavao tajnu.

Konačno su stigli pred Hotel Moskva. Mihajlo je zadivljeno gledao u veliku, lepu zgradu. Tata je prišao recepcionarki i kratko porazgovarao sa njom. Onda se okrenuo prema svom nestrpljivom sinu.

„Vidiš onaj znak lupe?“ pokazao je rukom. „Ako želiš da saznaš o kakvoj se avanturi radi, moraćeš da pratiš taj znak.“

Mihajlove oči su zasijale od uzbuđenja. Ovo je bilo kao prava potraga za blagom! Odlučno je krenuo prema prvom znaku, a tata ga je pratio u stopu, samo korak iza.

Čim je stigao do prvog znaka, ugledao je sledeći. „Tata, vidi! Još jedan znak!“ uzviknuo je uzbuđeno. I tako je išao od znaka do znaka, kao mali detektiv u potrazi za tajnom.

Put ga je vodio iz velikog, sjajnog hola u dugački hodnik. Zatim je pronašao znak koji je pokazivao prema stepeništu. Mihajlo je pažljivo silazio niz stepenice, tražeći sledeći trag svoje avanture.

Na kraju je stigao do velike sale, gde ga je dočekala nasmejana teta Marina.

„Zdravo!“ rekla je toplo. „Ti mora da si Mihajlo.“

„Tvoj tata nam je rekao puno toga o tebi“, nastavila je teta Marina sa toplim osmehom. Mihajlo se malo postideo, obrazi su mu porumeneli, ali kada mu je teta Marina pružila ruku, bez oklevanja ju je prihvatio.

Odvela ga je u prostranu sobu gde je stajao veliki televizor, a ispred njega su bile poređane male stolice. Na njima su već sedela druga deca, neki malo stariji, neki mlađi od Mihajla. Sva su radoznalo gledala u veliki ekran. Mihajlo je pronašao slobodnu stolicu i seo, a srce mu je ubrzano kucalo od uzbuđenja.

Teta Marina je stala ispred njih i započela svoju prezentaciju: „Draga deco, dobro došli na našu interaktivnu izložbu pod nazivom ‘Voda je važna, voda je snažna’!“

Mihajlove oči su se raširile od iznenađenja. Setio se kako je juče razbijao led na barici i svoje brige za ribice u jezeru. Tata je znao tačno šta mu treba! Nagnuo se napred na svojoj stolici, jedva čekajući da čuje više.

„U toku narednih sat vremena“, nastavila je teta Marina, „pokušaću da vam objasnim sve vezano za vodu i podvodni biljni i životinjski svet. I naravno, odgovoriću na sva vaša pitanja.“

Kada je shvatio kakvo mu je iznenađenje tata pripremio, Mihajlo se brzo okrenuo u svojoj stolici. Pogledom je tražio tatu i kada ga je ugledao, oduševljeno mu je pokazao palac gore. Zatim se okrenuo prema velikom televizoru i udobno se zavalio u svoju stolicu, spreman za novu avanturu.

„Znate li, draga deco, da živimo na plavoj planeti?“ započela je teta Marina, dok su se na velikom ekranu pojavljivale predivne slike Zemlje iz svemira.

Odjednom, prostorijom su se razlili čarobni zvuci. Prvo su čuli nežno rominjanje kiše, pa umirujući šum talasa koji su se razbijali o stene, a onda i moćnu grmljavinu vodopada. Sva deca su zadivljeno slušala prirodnu muziku vode.

Teta Marina im je pričala o ogromnim ledenim planinama – glečerima, koji polako klize niz planinske padine. Objasnila im je razliku između slane vode u morima i okeanima, i slatke vode u rekama i jezerima. Na mapi sveta im je pokazivala gde se nalaze najveći okeani, a gde najduže reke.

Deca su bila oduševljena. Dizali su ruke, postavljali pitanja i takmičili se ko će prvi da odgovori na Marina pitanja. Ali kada je došao red da se priča o cunamiju, Mihajlo nije mogao da se suzdrži.

„Ja znam šta je cunami!“ uzviknuo je, skočivši sa stolice. „To je kao najveći talas na svetu! Kada se dno okeana zatrese, voda se podigne i napravi ogroman talas koji može da bude visok kao zgrada!“

Ostala deca su ga slušala širom otvorenih očiju, a teta Marina se nasmešila i pohvalila njegovo znanje. „Baš tako, Mihajlo! Vidi se da voliš da učiš o vodi.“

„A sada“, rekla je teta Marina uz tajanstven osmeh, „idemo da otkrijemo neke čarobne tajne vode!“

Povela je decu u veliku, svetlu salu punu zanimljivih stvari. Roditelji su ih pratili, a Mihajlo je primetio kako se i oni radoznalo osvrću oko sebe. Na jednom zidu je stajalo veliko „H₂O“ napisano sjajnim, plavim slovima.

„Ko zna šta znači H₂O?“ upitala je teta Marina.

„To je voda!“ uzviknulo je nekoliko dece uglas.

„Tako je! Ali znate li od čega se voda sastoji?“ Marina je pokazala na veliko slovo H. „Ovo H znači vodonik, a O je kiseonik. Da bismo napravili vodu, potrebna su nam dva atoma vodonika i jedan atom kiseonika. Oni se drže zajedno kao najbolji drugari!“

A onda je usledilo pravo iznenađenje. Marina je izvadila kutiju punu plavih prsluka. Na nekima je bilo napisano veliko slovo H, a na drugima O.

„Hajde da se svi pretvorimo u atome!“ rekla je veselo. „Svako će dobiti svoj prsluk.“

Deca su uzbuđeno navlačila prsluke. Mihajlo je dobio prsluk sa slovom H i nije mogao da sakrije osmeh dok ga je oblačio.

„Sada ćemo napraviti grupe od po troje“, objasnila je Marina. „Baš kao što se atomi vode drže zajedno, i vi ćete se držati za ruke – dva drugara sa H prslukom i jedan sa O prslukom.“

Prostorijom se proširio veseli žamor dok su se deca raspoređivala u grupe. Mihajlo je brzo pronašao svog partnera sa H prslukom i drugaricu sa O prslukom. Uhvatili su se za ruke i napravili krug.

„Vidite“, pokazala je Marina, „baš tako izgleda molekul vode! Kada je voda tečna, molekuli plešu polagano. Kada se voda zaledi, molekuli stoje mirno, a kada se pretvori u paru, molekuli skakuću na sve strane!“

„A sad ćemo da izvedemo jedan poseban eksperiment!“ uzviknula je Marina veselo. „Ja ću da vam govorim u kom stanju je voda, a vi ćete mi pokazati kako se molekuli vode ponašaju.“

„Čvrsto stanje!“ viknula je Marina.

Deca su se brzo zbila jedno uz drugo, što su bliže mogla. Mihajlo je osetio kako ga njegovi drugari iz grupe pritiskaju sa obe strane. Baš kao pravi molekuli leda, stajali su čvrsto zbijeni, jedva su mogli da se pomere.

„Gasovito stanje!“ doviknula je Marina kroz smeh.

Sada su se svi raširili koliko god su mogli, rastegli su ruke držeći se i dalje za ruke, kao da žele da dotaknu zidove prostorije. Mihajlo je morao da se dobro potrudi da ne pusti ruke svojih drugara dok su se udaljavali jedno od drugog.

„Tečno stanje!“

Deca su se malo približila, našli su se na sredini između zbijenog leda i raširene vodene pare. Njihali su se lagano, baš kao što se talasa voda u jezeru.

„Gasovito!“ ponovo je viknula Marina.

„Čvrsto!“

„Tečno!“

Marina je naizmenično uzvikivala stanja, a deca su se kroz smeh i ciku rastezala i skupljala, pretvarajući se u led, vodu i paru. Čak su se i roditelji smejali gledajući ovaj neobičan ples molekula vode.

„Ovo je baš kao kada smo juče gledali onu zaleđenu baru!“ doviknuo je Mihajlo tati između dva prelaza iz stanja u stanje. „Sad znam kako se molekuli vode ponašaju kad se voda zaledi!“

„A sad ćemo da otkrijemo zašto neki predmeti plivaju, a neki tonu!“ najavila je Marina, vodeći ih do sledećeg eksponata. Tu je bila velika providna posuda puna vode, a pored nje razni predmeti – brodić, kamen, drvena kocka, metalna kuglica.

„Znate li zašto brod ne potone?“ pitala je Marina decu. „Iako je napravljen od metala koji je težak?“ Objasnila im je sve o gustini vode i kako predmeti koji su lakši od vode plutaju na površini. Deca su bila oduševljena kada su sama isprobavala koje stvari će da plutaju, a koje će da potonu.

Zatim su prešli na eksponat o vodenom i vazdušnom pritisku. Marina im je pokazala kako nastaje mali vrtlog kada voda otiče. „Baš kao kada pustite vodu u lavabou!“, uzviknuo je Mihajlo, prepoznajući pojavu koju je video kod kuće stotinu puta.

A onda su stigli do nečeg posebnog. Pred njima je stajala velika slika bake u prirodnoj veličini. Na ramenu je nosila dugačak drveni štap – obranicu, a na njegovim krajevima visila su dva velika vedra puna vode.

„Znate li, deco,“ počela je Marina tiho, „da nekada davno ljudi nisu imali vodu u kućama kao mi danas?“

Deca su je gledala širom otvorenih očiju, ne verujući šta čuju.

„Nije bilo slavina iz kojih možete da natočite vodu kad god poželite“, nastavila je. „Ljudi su morali da idu do reke ili bunara po vodu. Neki su pešačili i po nekoliko kilometara! I to nekoliko puta dnevno.“

„Ali kako su nosili toliko vode?“ pitao je neko.

„Baš ovako, kao baka na slici“, pokazala je Marina. „Koristili su obranicu – ovaj poseban štap koji je pomagao da se teret ravnomerno rasporedi na ramena.“

„Možemo li i mi da probamo?“ pitala su deca uzbuđeno.

Marina je izvadila manju obranicu i dva prazna vedra. Jedno po jedno, deca su stavljala obranicu na ramena i pokušavala da hodaju sa dva vedra.

„Ovo je baš teško!“ rekao je Mihajlo, pažljivo koračajući.. „A zamislite tek kad su vedra puna vode! I to nekoliko puta dnevno!“

„A mi samo okrenemo slavinu“, prošaputala je jedna devojčica, gledajući u svoje ruke koje su još osećale težinu obranice.

Deca su sada drugačije gledala na vodu koja je tekla iz slavine. Više nije bila nešto što se podrazumeva – postala je dragoceni dar koji treba čuvati.

U sledećoj prostoriji, deca su ušla u pravi mali svet geografije. Na velikoj mapi sveta svetlucale su plave linije najvećih svetskih reka. Marina je pokazivala gde se nalazi moćni Amazon, dugački Nil, i široki Dunav koji protiče i kroz našu zemlju.

„A sad ćemo da otkrijemo koje reke teku kroz Srbiju!“ rekla je Marina veselo i izvadila nekoliko zanimljivih rebusa.

„Imam četiri slova, prolazim kroz Beograd…“ čitala je Marina prvi rebus.

„SAVA!“ povikao je Mihajlo, prvi rešivši zagonetku.

Zatim su učili o ušćima – mestima gde se reke spajaju ili ulivaju u more. Marina im je pokazala slagalice sa slikama najpoznatijih ušća sveta. Deca su sa uživanjem sastavljala delove, stvarajući predivne prizore gde se vode susreću i mešaju.

„A znate li koliko je voda važna za naše telo?“ upitala je Marina. „Zamislite, više od pola našeg tela je voda!“

Deca su začuđeno gledala u svoje ruke i noge, pokušavajući da zamisle svu tu vodu u sebi.

„Zato je važno da pijemo dovoljno vode svaki dan“, nastavila je Marina. „Vaše telo je kao mala fabrika kojoj treba voda da bi sve radilo kako treba.“

Ali onda se Marinin izraz lica promenio. Pokazala im je fotografije koje su rastužile sve prisutne – reke pune plastičnih flaša, kesa i drugog smeća.

„Nažalost“, rekla je tiho, „neki ljudi ne čuvaju našu dragocenu vodu.“

„Ali zašto bacaju smeće u reku?“ pitao je Mihajlo tužno. „Pa reke su dom ribama i drugim životinjama!“

Marina ih je povela do poslednjeg eksponata – male veštačke reke u kojoj je bilo razbacanog (čistog) plastičnog smeća.

„Hoćete li da mi pomognete da očistimo ovu reku?“ upitala je.

„Hoćemo!“ povikala su deca uglas.

Svi su dobili rukavice i male mreže. Pažljivo su vadili plastične flaše i drugo smeće iz vode, sortirajući ga u različite kante za reciklažu. Radili su vredno i složno, a njihova mala reka je postajala sve čistija i lepša.

Na kraju izložbe, Mihajlo se pozdravio sa svojim novim drugarima. Čvrsto je zagrlio tetu Marinu, zahvalio joj se na svemu što ih je naučila, a ona mu je obećala da će se opet videti na nekoj novoj izložbi.

„Znate, deco,“ rekla je Marina na rastanku, „vi ste naši mali čuvari prirode. Sve što ste danas naučili, podelite sa svojim drugarima. Jer kada deca razumeju koliko je voda važna, oni će je čuvati celog života.“

Dok su prolazili kroz hotel i izlazili na ulicu, Mihajlo je bio neobično tih. Njegove male ruke su stezale tatinu šaku, a u glavi su mu se vrtele slike zagađenih reka koje je video na izložbi. Setio se kako je juče brinuo za ribice u zaleđenom jezeru, a sada je shvatio da im preti mnogo veća opasnost od leda – ljudsko smeće.

„Šta te muči, sine?“ nežno je upitao tata, primetivši zabrinutost na Mihajlovom licu.

Mihajlo je podigao pogled prema tati, a oči su mu bile pune tuge. „Zašto ljudi zagađuju reke? Prvo sam mislio da će ribicama biti hladno ispod leda, a sad vidim da im je mnogo gore od plastike i smeća…“

„Hmm,“ tata se zamislio na trenutak, „zato što nisu imali nekoga kao što je teta Marina da ih nauči koliko je voda važna dok su bili mali. Nisu imali priliku da vide kako reke izgledaju kad su čiste i kako životinje pate kad su reke prljave. Kada bi znali koliko to šteti prirodi, životinjama, a i njima samima, verovatno bi se više potrudili.“

„Ali tata,“ nastavio je Mihajlo uznemireno, „video sam koliko je smeća bilo u onoj veštačkoj reci na izložbi, a teta Marina je rekla da je u pravim rekama još gore! Kako ribe mogu da plivaju pored tolikih plastičnih flaša? Šta ako se zapetljaju u kesu? Šta ako pojedu neko smeće misleći da je hrana?“

Tata se spustio na Mihajlov nivo, gledajući ga pravo u oči.

„Znaš zašto je tako važno što si danas bio na ovoj izložbi? I zašto je dobro što postoje ovakve izložbe za decu?“

Mihajlo je razmišljao trenutak. „Da bismo naučili kako da čuvamo vodu?“

„Tako je!“ uzviknuo je tata. „Ali nije samo to. Vi deca ste posebni. Kad vi nešto naučite dok ste mali, to ostaje u vašim srcima zauvek. I ne samo to – vi ćete to preneti svojim drugarima, pa će i oni naučiti. A kad porastete, učićete i svoju decu da vole i čuvaju prirodu. Tako se stvara lanac dobrih dela koji nikad ne prestaje.“

„Ja ću već sutra u školici da ispričam svima šta sam naučio!“ uzviknuo je Mihajlo odlučno. „I pokazaću im kako da budu molekuli vode! I reći ću im da ne bacaju smeće u reku! I kad porastem, vodići svoju decu na ovakve izložbe!“

Tata ga je pogledao sa ponosom. Njegov mali dečak je danas naučio možda najvažniju životnu lekciju – da znanje koje delimo sa drugima ima moć da menja svet. I dok je slušao kako Mihajlo pravi planove kako će da širi svoju ljubav prema prirodi, tati je pala na pamet sledeća avantura za svog malog ekologa.

„Znaš šta, Mihajlo?“ rekao je tata sa osmehom koji je Mihajlo dobro poznavao – bio je to onaj poseban osmeh koji je značio da se sprema nešto uzbudljivo. „Možda ne moramo da čekamo da porasteš da bi počeo da menjaš svet.“

Mihajlo je zastao u mestu. Znao je taj tatim pogled – bio je to isti onaj pogled koji je imao pre nego što su krenuli u Hotel Moskvu danas.

„Pa…“ tata je tajanstveno zastao, a oči su mu sijale od uzbuđenja, „šta kažeš da organizujemo nešto posebno? Nešto što bi moglo da promeni stvari? Nešto što bi pokazalo svima u kraju koliko je važno čuvati naše vode?“

Mihajlo je nestrpljivo poskakivao. „Šta, tata? Kakva je to nova avantura?“

Ali tata se samo tajanstveno nasmešio i namignuo. 

Mihajlov osmeh je bio širok od uva do uva. Nije znao tačno šta tata smera, ali znao je da će to biti nešto posebno. Nešto važno. Nešto što će pomoći prirodi.

I dok su hodali kući, držeći se za ruke, Mihajlo je znao da je ovo samo početak. Početak njegovih avantura o čuvanju prirode. A tata… tata je već u glavi planirao sve detalje njihove sledeće misije.

Ali to je već neka druga priča koju ćemo uskoro ispričati…

Da li ste spremni da Vaše dete postane glavna zvezda priče na našem sajtu?

Ne propustite novu zabavu za Vaše mališane. Prijavite se na obaveštenja u Vaš inbox svaki put kada objavimo novu priču. 

Loading

Podeli priču sa prijateljima:

Avanture planinarske družine

Serijal priča za decu kroz koje će se mališani upoznati sa osnovama planinarenja na njima zabavan i prihvatiljiv način.

Priče za laku noć su savršen način da vaše dete uplovi u svet snova uz toplinu i maštu. Kroz ove kratke i poučne priče za decu, mališani mogu da se opuste, nauče nešto novo i razvijaju ljubav prema čitanju. Bilo da se radi o pričama o hrabrim junacima, avanturama u prirodi ili bajkovitim svetovima, naše price za laku noc pomažu deci da se umire i lakše zaspu. Pronađite savršenu priču za svoje dete i stvorite nezaboravne uspomene svake večeri!

Sve priče za decu objavljene na sajtu buks.rs podležu otvorenim autorskim pravima koja dozvoljavaju neograničeno deljenje sadržaja bez prethodne saglasnosti autora. To znači da svako ima pravo besplatno deliti sadržaj sa drugima. Molimo vas da pri deljenju uvek jasno istaknete izvor kao buks.rs i obezbedite odgovarajući backlink koji vodi do originalnog sadržaja. Važno je napomenuti da je zabranjeno koristiti ove priče u komercijalne svrhe bez prethodnog dogovora sa autorima. Na taj način, podržavamo širenje priča i kreativnog sadržaja dok istovremeno čuvamo autorska prava i priznanje za njihov rad.