Upornost Vatrenog zmaja

Svaki put kada bi se domogao kutije pune šarenih delića, Mihajlove oči bi zasijale poput zvezda. Tata mu je uvek bio najveća podrška u svim kreativnim projektima.

Ovog jutra, Mihajlo je bio odlučan da napravi svoj najzahtevniji projekat do sada – velikog crvenog vatrenog zmaja. Kockice su bile razasute po podu njegove sobe, a on je marljivo pokušavao da sklopi krila koja su trebalo da se sinhronizovano šire i skupljaju. Kad bi se otvaralo jedno krilo, drugo bi trebalo automatski da ga prati.

Ali nešto nije bilo kako treba. Uputstvo je bilo nejasno, a Mihajlo je primetio da krila nikako ne žele da rade onako kako je zamislio. Tri puta je sklopio i rasklopio delove krila, nadajući se da će ovog puta uspeti, ali bez uspeha.

„Hajde, hajde…“, šaputao je sebi, pokušavajući da namesti delove koji nekako nisu hteli da se poklope kako treba.

Prvo pokušavanje – nije uspelo. Drugi put – isto. Treći put – opet ništa. Mihajlo je osećao kako ga nervoza polako obuzima. Ali onda se setio očevih mudrih reči: „Kada naiđeš na prepreku, nemoj da se predaješ!“

Odlučio je da napravi mali predah. Legao je na krevet i pogledao prema polici gde su stajali njegovi prethodni lego projekti. Svaki od njih je nekada delovalo nemoguće napraviti, a ipak ih je uspešno završio.

„Ako sam uspeo da napravim robota sa pokretnim rukama“, promisli Mihajlo, „zašto ne bih mogao da napravim i ovog zmaja?“

Ležeći na krevetu Mihajlo je duboko disao i prepustio se sećanju na avanturu doživljenu u Gradu kockica koji je posetio sa tatom. U mislima se vratio u Grad kockica, zamislio je trenutak kada su se parkirali kolima…

Bilo je pravo čudo kada su stigli u Grad kockica! Mihajlo je širom otvorenih očiju posmatrao kule i zgrade koje su izgledale kao da su sagrađene od istih onih kockica koje je toliko voleo da sklapa sa tatom.

Kada su ušli u hotel, Mihajlo nije mogao da veruje svojim očima – ceo hotel je bio napravljen od lego kockica! Dok je tata razgovarao sa recepcionerkom, Mihajlo je posmatrao zmajeva jaja napravljena od kockica koja su se nalazila na postolju na kaminu. Pored njih je ležala mama zmaj, takođe napravljena od kockica, koja je čuvala svoja jaja.

Stepenicama su se popeli do sobe koja je izgledala kao iz Mihajlovog omiljenog crtaća. Sve, ali baš sve, bilo je napravljeno od kockica – čak i krevet na sprat! Mihajlo je odmah odabrao gornji deo kreveta.

Brzo su se raspakovali i uputili u zabavni park Mitika. Šetnja kroz šumu bila je kratka, a onda su stigli do parka koji je delovao kao raj za sve ljubitelje kockica.

U Mitiki su doživeli pravo čudo! Prošetali su interaktivnim tunelom koji je bio pun audio i video efekata, videli su kulu zmaja, a onda ih je iznenadio Lav-Pegaz koji je protutnjao rolerkosterom. Mihajlo je bio previše mali da se provoza, ali je od tate dobio obećanje da će se provozati kada napuni 10 godina.

U uglu Mitike nalazio se veliki nadkriveni štand – prava radionica gde su deca mogla da slažu kockice. Veliki šareni zid bio je prekriven izbočinama gde su deca mogla da izlažu svoje projekte. Zlatni podijum u sredini radionice čuvao je pobednički projekat – Kućica za pse.

Teta obučena u kostim kockice objasnila je tati pravila takmičenja. Tata je kleknuo pored Mihajla i objasnio mu sve detalje:

„Sine, svaki dan samo jedno dete može da pobedi. Moraš sam da napraviš projekat, bez moje pomoći. Kada završiš, staviš ga na zid. Noću žiri – gusar, nindža i istraživač – biraju najbolji projekat. Pobednik dobija medalju i pozivnicu da obiđe fabriku kockica!“

Mihajlo je bez imalo sumnje odgovorio: “Napraviću pobednički projekat kao od šale!“

Narednih 15 minuta posvetio je pravljenju projekta – napravio je prekrasnu kućicu sa dvorištem, kapijom, drvetom i cvećem. Postavio ju je na zid radionice.

„Super sine!“, rekao je tata. „Sutra ćemo saznati da li si pobedio.“

Ostatak dana proveli su istraživajući Mitiku i Piramidu. Ugasili su požar u vatrogasnom kamionu od kockica, leteli su balonom, a u Velikoj Piramidi pomogli su hrabrom istraživaču da pronađe Faraonovo blago i pobegne od mumija.

Uveče je Mihajlo legao na krevet, umoran ali srećan, pun utisaka ovog predivnog dana.

Sledećeg jutra, Mihajlo je jedva čekao da se vrati u park. Bio je čvrsto ubeđen da je pobedio – razmišljao je da niko nije mogao napraviti tako divnu kućicu kao on!

Najbrže do tada je pojeo doručak, a tata je jedva stigao da ga prati stazom kroz šumu. Kada su stigli u Mitiku, Mihajlo je najpre potrčao prema mestu gde je juče postavio svoj projekat. Ali umesto njegove kućice, na zlatnom postolju stajao je prekrasan zamak od svetlo plavih kockica – kao da je napravljen od leda.

Zamak je imao graciozne kule, dugačak i moćan bedem koji ih je povezivao i veliku palatu u sredini. Mihajlo je bio tužan i ljut. Otrčao je do tate i rasplakao se.

Tata je seo pored njega i nežno ga zagrlio. „Sine, lako je odustati,“ rekao je. „Ali ako ne nastaviš da sklapaš kockice, nikada nećeš napraviti nijedan veliki projekat. Nećeš napraviti ni jednog novog robota ili zmaja.“

„Neću više nikada da sklapam kockice!“ ljutito je odgovorio Mihajlo.

Tata je nastavio: „Teško je nastaviti posle neuspeha. Ali moramo da nastavimo dalje da se trudimo. Jedino tako možemo pobediti – ne samo u ovom takmičenju, već i u školi, na poslu i u životu.“

Mihajlo je tiho, a onda odlučno rekao: „Važi tata, mogu ja to!“

Vratio se u radionicu i detaljno proučavao ledeni dvorac. Razgledao je svaki detalj, a u glavi rastavljao i ponovno sklapao kockice.

„Ne znam šta da napravim,“ rekao je tati.

„Zašto ne bi napravio robota?“ predložio je tata. „Najlepši projekti su ti do sada bili roboti.“

Mihajlove oči su zasijale. „Napraviću Creativity-a, našeg marsovskog robota!“

Sledećih 30 minuta nije podigao pogled sa kockica. Kada je završio, stavio je robota na zid i potrčao ka tati.

Tata je bio oduševljen – Creativity je izgledao gotovo identično pravom robotu sa Marsa!

„Svaka čast!“ povikao je. „Ajmo na sladoled!“

Ostatak dana proveli su u nezaboravnim avanturama – obilazeći policijsku stanicu sa lavirintom od ogledala, vozili su se dečijim rolerkosterom, vozili su se i čamcem koji je jurio džinovski pauk, i posetili su grad nindži gde su pomogli tihom nindži da spreči pravu katastrofu.

Sledećeg jutra, Mihajlo nije bio toliko entuzijastičan kao prethodnih dana. I dalje je želeo da pobedi, ali nije bio siguran hoće li uspeti.

Oprezno je ušao u radionicu i ugledao – Ajfelov toranj na zlatnom postolju. Pognuo je glavu, duboko uzdahnuo i krenuo prema kutiji sa kockicama.

„Možeš ti to, sine!“ povikao je tata. „Verujem u tebe!“

Sat vremena kasnije, Mihajlo je prišao ocu sa iskrom pobede u očima. „Hajde da vidiš!“ rekao je tati.

Na zelenoj podlozi prostirala se gusta šuma, a u sredini se uzdizao veliki vulkan koji je upravo doživeo erupciju.

„Prvo sam napravlio šuplju kulu od žutih i narandžastih kockica,“ počeo je da objašnjava Mihajlo. „Oko nje sam konstruisao vulkan od braon i crnih kockica. Šupljinu sam napunio nespojenim crvenim i narandžastim kockicama – spojio sam ih samo ovde,“ pokazao je na vrh gde se magma prelivala preko oboda.

„A vidi,“ dodao je ponosno, „evo i krda jelena koji beže od lave!“

Tata je bio oduševljen. „Ali, kako si napravio oblake dima?“ upitao je.

„Pogledaj,“ objašnjavao je Mihajlo, „ovo su providne kockice koje drže oblake na mestu!“

„Sine,“ rekao je tata, „po meni si ti pobedio! Ovo je najbolji projekat koji sam do sada video!“

Tata je rešio da nagradi Mihajla za njegov trud i kupio mu je kačket koji mu se juče toliko svideo.

Ostatak dana nizale su se nove avanture. Mihajlo je dobio vozačku dozvolu – položivši ispit vozeći električni auto od kockica. Posetio je luku gusara, plovio brodom i upoznao pravog strašnog gusara.

Prva dva dana nije uspeo da osvoji medalju, ali njegova želja i upornost nisu jenjavali.

„Ne predaj se“, rekao mu je tata nežnim glasom. „Najlepše stvari nam se dešavaju kada ih najmanje očekujemo.“

Ujutru trećeg dana, Mihajlo je bio malo nervozan, ali i dalje pun nade. I onda se desilo nešto čudesno! Njegov vulkan je stavljen na zlatno postolje, a teta u kostimu lego kockice mu je čestitala. Medalja je krasila njegov vrat, a osmeh mu je bio širi od najšire lego kockice.

Ali avantura tek što je počela! Sledećeg trenutka, Mihajlo je bio u obilasku fabrike gde se prave kockice. Tamo je saznao toliko zanimljivih stvari! Naučio je da se kockice prave od plastičnog granulata koji se zagreva na čak 230 stepeni. Saznao je da jedna mašina napravi neverovatnih 1200 kockica svakog sata!

Na kraju obilaska fabrike, pravi junaci – istraživač, nindža i gusar – čestitali su Mihajlu i poklonili mu kutiju kockica sa kojima može da sastavi svoj omiljeni deo parka, Mitiku. U kutiji se, kazali su mu, nalazi i jedna magična, nestašna figurica.

Mihajlo je ležeći u krevetu, zatvorio oči i kao da se vratio u Grad kockica. Sećanja na dodeljenu nagradu i uzbudljivo takmičenje rojila su mu se u glavi. Odjednom mu je sinula ideja!

„Krila zmaja ne mogu biti teza od vulkana“, promrmljao je sam sebi. „Mora da sam negde propustio neki korak u uputstvu.“

Brzo se podigao sa kreveta, grabeći knjigu sa uputstvima. Pažljivo je počeo da lista stranice, upoređujući svaku sliku sa onim što je do tada sastavio. Njegove male oči detektiva brzo su pregledavale detalje.

I onda ga je ugledao – mali zupčanik koji je nedostajao! Trebalo je da stoji baš na zmajevim leđima, između krila. To je bio ključ koji je nedostajao celoj njegovoj kreaciji.

Mihajlo je pažljivo uzeo zupčanik i postavio ga na tačno mesto. Ponovo je sastavio krila, i eto magije – sad su se pokretala savršeno sinhronizovano, baš onako kako je i zamišljao.

„Tata, hajde da vidiš!“ povikao je uzbuđeno.

Tata je brzo ušao u Mihajlovu sobu. Pogledao je zmaja i široko se osmehnuo.

„Bravo, sine!“ rekao je ponosno tata. „Ovo je tvoj najlepši i najveći zmaj do sada. Svaka čast!“

Mihajlova priča o zmaju od kockica nije bila samo priča o jednoj igrački.. Bila je to priča o nečemu mnogo važnijem – o strpljenju, upornosti i veri u sebe.

Svaki put kada je Mihajlo doživeo neuspeh – bilo da se radilo o takmičenju u Gradu kockica ili o pravljenju zmaja – on nije odustajao. Svaki neuspeh bio je samo jedna stepenica ka uspehu, jedna lekcija koja ga je vodila napred.

Strpljenje je poput male sveće koja svetli u mraku. Nije uvek lako čuvati je, ponekad je vetar gasi. Ali ako je pažljivo čuvaš, ako ne dozvoljavaš da je vetar ugasi prvi put kada naiđeš na prepreku, ona može da te dovede do najlepših otkrića.

Upornost je kao voda koja polako krči put kroz stenu. Ne čini to odjednom, ne razbija stenu velikom snagom, već sitnim, konstantnim koracima. Svaki put kada Mihajlo nije uspeo da sastavi zmaja, on je učio. Svaki put kada mu se činilo da neće pobediti na takmičenju, on je nastavljao da pokušava.

I na kraju – uspeo je! Dobio je medalju. Sastavio je savršenog zmaja. Ali ono što je najvažnije – naučio je da najveći uspesi dolaze upravo onda kada ne odustanemo.

Mihajlo, iako si sada još mali dečak, već si pokazao koliko si pametan, ti si naučio nešto što mnogi odrasli ne razumeju čitavog života – da uspeh nije u trenutnoj pobedi, već u tome da nikada ne odustaneš.

U životu ćeš sresti mnogo izazova koji će izgledati kao nemoguće misije. Biće trenutaka kada ćeš pomisliti da ne možeš dalje. Ali upravo tada moraš da se setiš svog Vatrenog zmaja od kockica. Upravo tada moraš da namestiš onaj mali zupčanik koji nedostaje.

Svaki veliki pronalazač, umetnik, naučnik, sportista – bili su nekad tamo gde si ti sad. Nisu uspeli prvi, drugi ili deseti put. Ali nisu odustali. I upravo zato mi danas znamo za njih i njihova velika dostignuća. 

Zapamti uvek:

  • Neuspeh nije suprotnost uspehu, već deo puta do njega
  • Svaka greška te čini pametnijim
  • Tvoja snaga nije u tome koliko brzo počinješ, već koliko dugo istrajavaš
  • Vera u sebe je najjača moć koju imaš

Čuvaj tu vatru u sebi, Mihajlo. Čuvaj tu dečju radoznalost, strpljenje i snove. Jednog dana ćeš napraviti mnogo više od zmaja od kockica – napravićeš svoj život, onakav kakav želiš.

Nikada, ali baš nikada ne odustaj!

Da li ste spremni da Vaše dete postane glavna zvezda priče na našem sajtu?

Ne propustite novu zabavu za Vaše mališane. Prijavite se na obaveštenja u Vaš inbox svaki put kada objavimo novu priču. 

Loading

Podeli priču sa prijateljima:

Avanture planinarske družine

Serijal priča za decu kroz koje će se mališani upoznati sa osnovama planinarenja na njima zabavan i prihvatiljiv način.

Priče za laku noć su savršen način da vaše dete uplovi u svet snova uz toplinu i maštu. Kroz ove kratke i poučne priče za decu, mališani mogu da se opuste, nauče nešto novo i razvijaju ljubav prema čitanju. Bilo da se radi o pričama o hrabrim junacima, avanturama u prirodi ili bajkovitim svetovima, naše price za laku noc pomažu deci da se umire i lakše zaspu. Pronađite savršenu priču za svoje dete i stvorite nezaboravne uspomene svake večeri!

Sve priče za decu objavljene na sajtu buks.rs podležu otvorenim autorskim pravima koja dozvoljavaju neograničeno deljenje sadržaja bez prethodne saglasnosti autora. To znači da svako ima pravo besplatno deliti sadržaj sa drugima. Molimo vas da pri deljenju uvek jasno istaknete izvor kao buks.rs i obezbedite odgovarajući backlink koji vodi do originalnog sadržaja. Važno je napomenuti da je zabranjeno koristiti ove priče u komercijalne svrhe bez prethodnog dogovora sa autorima. Na taj način, podržavamo širenje priča i kreativnog sadržaja dok istovremeno čuvamo autorska prava i priznanje za njihov rad.