Mala Ana je obožavala da se igra sa garderobom. Njena omiljeni deo kuće bio je stari ormar u hodniku, pun raznobojnih haljina, kaputa i šešira koje je nasledila od bake i prabake.
Jednog dana, dok se penjala na prstima da bolje vidi police, ugledala je nešto što joj je baš privuklo pažnju. U dnu ormara, ispod gomile starih deka, nazirala se šarena tkanina u nijansama ružičaste, plave i zelene boje.

„Mama, mama! Pogledaj šta sam pronašla!“ povikala je Ana uzbuđeno i izvukla haljinu na svetlost dana. Majka je odložila knjigu koju je čitala i nasmejala se kada je videla šta Ana drži.
„Ah, da… to je tradicionalna narodna nošnja naših predaka“, rekla joj je.
Ana je pažljivo razgledala haljinu. Imala je prelepe uzorke koji su podsećali na cveće i listove, sve ručno vezene u živopisnim bojama. Tkanina se mekano lelujala kada bi je Ana okretala.
„Je l’ ovo bilo kao princezina haljina?“, upitala je radoznalo.
„Pa, na neki način jeste“, odgovorila joj je majka. „Naše prabake i mnoge pre njih, nosile su ovu nošnju za posebne praznike i svečanosti. Bila je to odeća koja se oblačila kada bi se porodica okupljala.“
Ana je zamislila kako u toj šarenoj haljini pleše uz zvuke tambure i frule, na velikoj livadi punoj cveća. Zamislila je i mnoštvo drugih žena u sličnim nošnjama, kako se okreću i viju u starinskom kolu.
„Mama, da li bih mogla da je obučem?“, upitala je nestrpljivo.
Majka je klimnula glavom i Ana je poskočila od uzbuđenja. Pažljivo su navukle dugu suknju preko njene glave, a onda i košulju sa vezenim rukavima. Na kraju, majka joj je stavila crveni prsluk sa zlatnim dugmićima.
Ana se osećala kao prava princeza! Kada se okrenula, šarena suknja se lepršavo okretala oko nje. Potrčala je hodnikom, zamišljajući da je na seoskom vašaru gde se svi igraju i smeju.
„Pričekaj malo!“, doviknu joj majka i izvadi nekoliko traka i ukosnica koje su se uklapale uz nošnju. „Sve drevne devojčice su ovako kitile kosu kada bi obukle svoju svečanu odeću.“
Ana je strpljivo sedela dok joj je mama isplela pletenicu i ukrasila je trakama u istim bojama kao i haljina. Okretala je glavom amo-tamo kako bi videla kako se trake pokreću.
Odjednom, začuše muziku iz dnevne sobe. Bio je to zvuk tambure koju je svirao Anin deda.
„Hajde, Ana! Imaš toliko lepu narodnu nošnju, red je da i malo zaplešeš uz ovu narodnu pesmu“, nasmejao se deda i namignuo joj.
Ana se osećala presrećno. Zaigrala je po dnevnoj sobi, vitlajući suknjom i mašući trakama u kosi. Zamišljala je da su svi oko nje, baka, deda, mama i tata, seljani u šarenim nošnjama, koji se raduju i plešu uz pesmu.
Od tog dana, Anina omiljena igra postala je oblačenje narodne nošnje. Svakog puta kada bi je obukla, osetila bi se kao da putuje u prošlost i upoznaje svoje daleke pretke koji su nekada davno plesali u istoj toj haljini.