U jednom sasvim običnom gradu, u sasvim običnoj ulici, živeo je jedan neobičan dečak po imenu Andrija. Na prvi pogled, izgledao je kao i sva druga deca – imao je razbarušenu smeđu kosu koja nikako nije htela da stoji na mestu, voleo je da ide na džudo i plivanje, i bio je dobar đak. Ali Andrija je imao jednu veliku tajnu.
Naime, Andrija je bio mali čarobnjak u nastajanju. Do svog sedmog rođendana, koji samo što nije stigao, nije ni znao za svoje moći. Ali jednog dana, dok je čitao svoje omiljene knjige o čarobnjacima, primetio je da je i on deo magije.

Ono što je činilo Andrijinu priču još posebnijom bili su njegovi pomoćnici. Prvi među njima bio je njegov mali brat Vukašin, beba od samo devet meseci. Iako je bio toliko mali da još nije umeo da hoda, Vukašin je imao poseban dar – mogao je da govori, ali samo sa Andrijom! To je bila njihova mala tajna koju niko drugi nije znao.
Tu je bio i Andrijin brat od tetke, petogodišnji Ognjen, koji je često dolazio u posetu. Iako mlađi od Andrije, Ognjen je imao neverovatnu sposobnost da vidi ono što drugi nisu mogli. Možda zato što su deca njegovog uzrasta još uvek verovala u čarolije više nego odrasli.
Zajedno, braća su kretala u svoje prve čarobnjačke avanture. Andrija je znao da će mu predstojeći sedmi rođendan doneti nešto posebno, nešto što će njegovoj čarobnjačkoj priči dati sasvim novi obrt…
Osnovna škola „Filip Filipović“ nije bila obična škola, bar ne za Andriju. Između njenih starih zidova, u dugačkim hodnicima obloženim školskim radovima i crtežima, dešavale su se čudne stvari. Andrija je primetio da školska biblioteka krije posebnu tajnu – stare knjige su u mraku svetlele čudnom plavičastom svetlošću, a ponekad bi čuo tiho šaputanje koje je dolazilo iz pravca police sa enciklopedijama.
Školski domar, gospodin Tamnomir, nije bio samo domar. Bio je visok i mršav, uvek obučen u tamno odelo, što je bilo čudno za nekoga ko radi kao domar u školi. Njegova senka kao da je bila malo duža nego što bi trebalo da bude, a njegov pogled je bio hladan poput leda. Kada bi se nasmejao, njegov osmeh nikada nije dosezao do očiju.
Jednog dana, dok je čekao da ga mama pokupi posle produženog boravka, Andrija je video kako gospodin Tamnomir vadi ključ koji je sijao čudnim, ljubičastim sjajem. Bio je to potpuno drugačiji sjaj od onog plavičastog koje su emitovale knjige u biblioteci. Oko domara se na trenutak pojavila čudna, tamna izmaglica.

Te večeri, kada je došao kući, Vukašin je uznemireno gukao: „Bato, pazi se domara! On nije ono što se predstavlja da jeste. On traži nešto u školi, nešto veoma moćno!“ A kada je Ognjen došao u posetu, uplašeno je šapnuo Andriji da je video kako se domarova senka kreće sama od sebe, čak i kada gospodin Tamnomir stoji potpuno mirno.
Ispostavilo se da je gospodin Tamnomir zapravo drevni čarobnjak Senkomor, koji je vekovima tragao za posebnom magičnom knjigom skrivenom negde u školi. Ta knjiga je sadržala čarolije koje su mogle da promene svet, ali samo ako ih pronađe i upotrebi dete koje tek treba da napuni sedam godina. Zato je Senkomor i došao u školu prerušen u domara – tražio je posebno dete koje će uskoro napuniti sedam godina.
Andrija još nije znao, ali približavanje njegovog sedmog rođendana i pojavljivanje gospodina Tamnomira nije bila slučajnost. Uz pomoć svoje braće, moraće da otkrije pravu istinu o svojoj školi i tajanstvenom domaru pre nego što bude prekasno…
Senkomor je bio zli čarobnjak. Njegove moći bile su povezane sa senkama i tamom, ali ne onom strašnom tamom iz noćnih mora, već onom koja se krije u uglovima učionica i iza školskih tabli. Mogao je da se pretvori u senku i da prolazi kroz zidove, da razgovara sa senkama drugih ljudi i da iz njih sazna tajne. Čak je umeo i da oživi senke predmeta, pretvarajući ih u svoje pomoćnike. Ali njegova najveća moć bila je sposobnost da vidi tragove drevne magije, što mu je i pomoglo da otkrije da se u školi „Filip Filipović“ krije nešto posebno.
Tajanstvena knjiga koju je Senkomor tražio zvala se „Svetlopis“ i nije bila samo udžbenik magije. Prema legendama, u njoj su bile zapisane čarolije koje su mogle da spoje svet svetlosti i svet senki. Nekada davno, kada je škola tek bila sagrađena, prvi direktor ju je sakrio negde u zgradi. Knjiga je bila začarana tako da je moglo da je pronađe i pročita samo dete čistog srca koje još nije napunilo sedam godina. Ako bi knjiga pala u pogrešne ruke, mogla bi da poremeti ravnotežu između svetla i tame.
Jednog dana, dok je Andrija sedeo u školskoj biblioteci radeći domaći zadatak, čuo je Vukašinov glas preko bebi monitora koji mu je poslao poruku: „Bato, bato! Senke se kreću!“

Bebi monitor je uvek nosio u rancu jer je tako u svakom trenutku mogao da čuje glas svog malog brata Vukašina. Andrija je podigao pogled i video nešto neverovatno – sve senke u biblioteci počele su da plešu po zidovima, kao da im neko diriguje. A onda je ugledao gospodina Tamnomira kako stoji u ćošku, mrmljajući čudne reči.
Ognjen, koji je tog dana došao da sačeka Andriju posle škole, utrčao je u biblioteku. „Andrija!“ prošaputao je uzbuđeno. „Video sam nešto neverovatno! Kada se gospodin Tamnomir nagnuo da pokupi papir, njegova senka je ostala da stoji!“ Mali Vukašin preko bebi monitora je poručio gukanjem još uzbuđenije: „To nije sve! Kada sam ga video jutros kroz prozor, njegov odraz u staklu nije izgledao kao domar – već kao visoki čarobnjak sa ljubičastim očima!“
Andrija je znao da mora nešto da preduzme. Zajedno sa svojom braćom, napravio je plan. Ognjen je bio zadužen da prati senke i javlja kada primeti nešto čudno. Vukašin je, kroz svoj poseban dar govora i predosećaja, mogao da upozori Andriju ako se gospodin Tamnomir približava. A Andrija… Andrija je otkrio da kako se njegov sedmi rođendan približava, može da vidi tanke, zlatne niti koje lebde u vazduhu – tragove drevne magije koji su možda vodili do Svetlopisa.
Ali vreme nije bilo na njihovoj strani. Do Andrijinog rođendana ostalo je samo par dana, a Senkomor je postajao sve nestrpljiviji. Njegove senke su sve češće pretraživale školu, zavlačeći se u svaki kutak, ispod svake klupe, iza svake police sa knjigama. Trka za pronalazak Svetlopisa je počela, i samo je pitanje ko će prvi stići do njega – mali čarobnjak Andrija i njegova braća, ili moćni gospodar senki, Senkomor.
Kako se Andrijin rođendan približavao, njegove nove moći postajale su sve jače. Počeo je da primećuje da može da stvori male kuglice svetlosti u svojim rukama kad god je bio srećan. Te svetleće kuglice bile su tople i prijatne, poput malih zvezda. Takođe je otkrio da može da čuje šaputanje knjiga u biblioteci – nisu to bile reči, više je ličilo na tiho pevušenje koje ga je vodilo kroz police.
„Andrija, gledaj!“ šapnuo je Ognjen jednog popodneva, pokazujući prema podu biblioteke. Zlatne niti spajale su se u sjajnu stazu koja je vodila prema podrumu škole. Mali Vukašin je kroz bebi monitor uzbuđeno gukao: „Bato, to je put do knjige! Ali požuri, vidim da zli čarobnjak takođe nešto sprema!“
Deca su se tiho spustila niz stepenice koje su vodile u podrum. Andrija je držao malu svetleću kuglicu u ruci, koja im je osvetljavala put. Odjednom, čuli su korake iza sebe. Bio je to gospodin Tamnomir, a njegove senke su plesale po zidovima oko njega!
„Znao sam da ćeš me dovesti do knjige, mali čarobnjače,“ nasmejao se Senkomor svojim hladnim osmehom. „Tvoje svetlo je kao kompas koji pokazuje put do Svetlopisa!“
Ali Senkomor nije znao za tajno oružje koje su deca imala. Dok je zli čarobnjak bio zauzet prateći Andrijine tragove, mali Vukašin je kroz svoj poseban dar već razgovarao sa knjigama u podrumu. One su mu otkrile da se Svetlopis ne krije iza tajanstvenih vrata, kako je Senkomor mislio, već u staroj školskoj klupi koja je bila prekrivena dečjim crtežima.
Ognjen je prvi primetio klupu – izgledala je kao i svaka druga klupa, ali njegova sposobnost da vidi ono što drugi ne vide otkrila mu je da crteži na njoj nisu bili obični. Bili su to drevni magični simboli, prerušeni u dečje škrabotine!
U tom trenutku, Senkomor je počeo da priziva sve senke iz podruma, stvarajući oko sebe veliki crni vrtlog. Ali dogodilo se nešto neočekivano – što je više senki privlačio, Andrijine svetleće kuglice postajale su sve brojnije i sjajnije. Svaka njegova srećna misao o porodici, o braći koja su mu pomagala, stvarala je novo svetlo.
Dok su stajali u podrumu škole, suočeni sa moćnim Senkomorom i njegovim vrtlogom senki, Andrija je osetio nešto posebno u svom srcu. Nije to bila magija, bar ne ona uobičajena. Bio je to osećaj ljubavi – ljubavi prema malom bratu Vukašinu koji je, iako beba, bio uz njega u svakoj avanturi, ljubavi prema hrabrom Ognjenu koji se nije plašio da mu pomogne, ljubavi prema školi i svim njegovim drugarima.
„Znam šta tražiš,“ rekao je Andrija Senkomoru blago. „Tražiš moć. Ali najveća moć nije u knjigama i čarolijama.“
Senkomor se nasmejao podrugljivo, ali je zastao kad je primetio da njegove senke počinju da blede. Tamo gde je Andrijina dobrota doticala tamu, ona se pretvarala u nežno, toplo svetlo.
„Najveća magija je u našim srcima,“ nastavio je Andrija, prisećajući se svih trenutaka kada su mu mama i tata čitali priče pred spavanje, kada se igrao sa braćom, kada je pomagao drugarima u školi. Sa svakom tom mišlju, nova svetlost bi ispunila podrum.
Mali Vukašin je kroz monitor počeo da peva uspavanku koju im je mama pevala – pesmu o ljubavi i dobroti. Njegove bebeće reči, iako ih je samo Andrija razumeo, ispunile su prostoriju posebnom toplinom. Ognjen je stao pored Andrije i uhvatio ga za ruku, deleći sa njim sve one trenutke kada su se zajedno smejali i igrali.
Senkomor je zbunjeno gledao kako njegove senke nestaju, ne pred magijom, već pred jednostavnom istinom o ljubavi koja pokreće svet. „Ali… kako?“ pitao je tiho, prvi put bez hladnoće u glasu.
„Zato što je prava magija u tome da voliš i da budeš voljen,“ odgovorio je Andrija. „U tome da pomažeš drugima i da deliš sreću.“
U tom trenutku, stara klupa prekrivena dečjim crtežima počela je da sija. Iz nje se podigao Svetlopis, ali nije odleteo Andriji u ruke – lebdeo je na sredini između njega i Senkomora.
„Uzmi je,“ rekao je Andrija, na iznenađenje svih.
„Ali… ti si onaj koji treba da je ima. Ti puniš sedam godina,“ prošaptao je Senkomor.
„Knjiga nije ono što ti treba,“ odgovorio je Andrija mudro. „Ono što ti treba su prijatelji. Porodica. Ljubav.“
Dok je to govorio, nekoliko Andrijinih svetlećih kuglica poletelo je prema Senkomoru. Kada su ga dotakle, njegovo tamno odelo počelo je da menja boju, postajući sve svetlije. Njegove oči, nekada hladne, napunile su se suzama.
„Toliko dugo sam tražio moć,“ rekao je Senkomor, „da sam zaboravio najvažniju lekciju od svih – da je najveća magija u tome da otvorimo svoje srce drugima.“
Svetlopis se spustio nazad na klupu, a njegovi listovi su zasvetleli poslednji put, otkrivajući svoj najvažniji sadržaj: nije to bila knjiga čarolija, već knjiga priča o prijateljstvu, dobroti i ljubavi koja pokreće svet.
Od tog dana, škola „Filip Filipović“ dobila je novog domara – ali ovog puta pravog. Gospodin Tamnomir je postao gospodin Svetomir, i bio je poznat po tome što je uvek imao topao osmeh za svako dete. Često bi ga videli kako pomaže prvacima da nađu svoje učionice, ili kako teši nekog uplakanog đaka.
Andrija, Vukašin i Ognjen nastavili su svoje avanture, ali sada su znali najvažniju tajnu od svih – da je prava magija u malim delima dobrote, u zagrljajima, u deljenju užine sa drugom koji je svoju zaboravio, u pomaganju nekome ko je pao da ustane. Jer ljubav je ta koja pokreće svet, i to je magija koju svako od nas može da stvara, svakog dana.

A što se tiče Andrijinog sedmog rođendana? Bila je to najposebnija proslava – ne zbog čarolija i magičnih trikova, već zato što je bila puna smeha, zagrljaja i ljubavi. Čak je i bivši zli čarobnjak došao da proslavi sa njima, donoseći poklon koji je bio vredniiji od svih magičnih knjiga na svetu – svoje iskreno prijateljstvo.