Marko je imao pet godina. Imao je smeđu kosu koja je uvek štrčala na sve strane i oči koje su sijale kao dva mala sunca.
Bio je radoznao dečak. Stalno je postavljao pitanja.
Posebno noću.
Svako veče mama bi rekla:
„Marko, vreme je za spavanje.“
Ali Marko bi tada počeo da brine.
Šta ako nešto propustim?
Jedne večeri pitao je mamu dok mu je ona nameštala jorgan.
„Mama, da li se nešto dešava dok ja spavam?“
Mama ga je poljubila u čelo.
„Spava se, srećo.“
„A šta ako zvezde igraju?“ pitao je Marko.
„Ili ako komšijska mačka napravi zabavu?
Ili ako padne čarobna kiša koja se dešava samo jednom u sto godina?“
Mama se nasmejala.
„Spavaj, Marko. Ništa ne propuštaš.“

Ali Marko ipak nije bio siguran.
Te noći ležao je u krevetu i gledao u plafon. Noćna lampica je tiho svetlela.
I tada se desilo nešto čudno.
Prozor se lagano otvorio.
Kroz njega je ušla meka srebrna svetlost. U toj svetlosti stajao je Mesec.
Ali ne onaj veliki Mesec sa neba.
Ovaj Mesec bio je skoro veličine Marka. Imao je prijateljsko lice i kapu od zvezda.
„Zdravo, Marko“, rekao je tihim glasom.
Marko je trepnuo.
„Ti… ti umeš da pričaš?“
„Razgovaram samo sa decom koja ne spavaju“, nasmešio se Mesec.
„Čuo sam da misliš da noću propuštaš nešto zanimljivo.“
„Pa da!“ rekao je Marko. „Sigurno se svašta dešava!“
Mesec je klimnuo glavom.
„Hoćeš da proverimo zajedno?“
Mesec je pružio ruku.
Marko ju je uhvatio i odjednom su poleteli kroz prozor.
Leteli su iznad grada.

Krovovi su bili tihi. Ulice prazne. Parkovi puni senki.
„Kuda prvo?“ pitao je Mesec.
„Na livadu!“ rekao je Marko. „Sigurno cveće tamo igra kad nema nikoga!“
Sleteli su na livadu.
Ali cveće nije igralo.
Svaki cvet bio je zatvoren, sa skupljenim laticama.
„Zašto su zatvoreni?“ pitao je Marko.
„Spavaju“, rekao je Mesec.
„Cveće se umori od sunca, pčela i vetra. Noću se odmara da bi sutra opet cvetalo.“
Marko je pogledao jedan mali maslačak.
Izgledao je veoma mirno.
„Hajde u šumu!“ rekao je Marko. „Ptice sigurno pevaju noću!“
U šumi je bilo tiho.
Na granama su ptice spavale sa glavama pod krilima.
„Ali one uvek pevaju!“ šapnuo je Marko.
„Pevaju ujutru“, rekao je Mesec.
„Noću spavaju i u snu smišljaju nove pesme.“
Marko je slušao tišinu šume.
Bila je mekana i mirna.
„A ribe?“ pitao je Marko. „One sigurno ne spavaju!“
Mesec ga je odveo do reke.
U vodi su ribe mirno lebdele.
„I ribe spavaju“, rekao je Mesec.
„Reka ih lagano ljulja, baš kao što mama ljulja tebe.“
Marko je gledao vodu i osetio kako mu je toplo u grudima.
„A moje igračke?“ pitao je sada tišim glasom.
Vratili su se u Markovu sobu.
Medved Brundo, kamion Žućko i kocke stajali su mirno.
„I oni čekaju tebe“, rekao je Mesec.
„Ne prave zabavu bez tebe.“
Marko i Mesec seli su na ivicu kreveta i gledali zvezde.
„Ko onda ne spava?“ pitao je Marko.
„Ja i zvezde“, rekao je Mesec.
„Mi čuvamo noć dok svi spavaju.“
„I nikad ne spavate?“ začudio se Marko.
„Spavamo danju, kada Sunce čuva stražu.“
Mesec se nasmešio.
„A tebi je sada vreme za spavanje.“
Marko je legao na jastuk.
„Meseče“, šapnuo je, „šta se dešava dok ja spavam?“
Mesec je odgovorio:
„Tvoje telo raste. Postaješ malo viši i jači.
Tvoj mozak slaže sve što si danas naučio.
A snovi… snovi su tvoje posebne avanture.“
Marko se nasmešio.
„Znači… spavanje je avantura?“
„Najveća“, rekao je Mesec.
Marko je zatvorio oči.
Kroz prozor je ulazila srebrna svetlost.
I Marko je polako utonuo u san.
Sledećeg jutra Marko je potrčao u kuhinju.
„Mama!“ rekao je uzbuđeno.
„Noću sve spava! I cveće, i ptice, i ribe! A Mesec čuva stražu! I ja sam rastao dok sam spavao!“
Mama se nasmešila.
„Odakle ti to?“ pitala je.
Marko je ozbiljno rekao:
„Mesec mi je rekao.“
Mama je namignula.
„Onda Mesec sigurno zna.“
Od te noći Marko je rado odlazio na spavanje.
Jer je znao jednu tajnu.
Spavanje nije kraj avanture.
Spavanje jeste avantura.




