Na jednom velikom, zelenom listu živela je mala gusenica po imenu Zaza. Svako jutro bi se probudila, protegla svojih šesnaest nožica i veselo počela da gricka ukusno lišće.
To je bio njen svet — i ona ga je mnogo volela.
Jednog dana došao je njen drugar, mrav Mića.

„Zazo, znaš li šta će se desiti kada porasteš?“ upitao je veselo.
„Šta?“ rekla je Zaza, jedući.
„Postaćeš leptir! Imaćeš krila i letećeš visoko po nebu!“
Zaza se toliko iznenadila da joj je zalogaj ispao iz usta.
„Šta?! Neću ja nigde! Meni je ovde lepo!“ rekla je uplašeno.
Te noći Zaza nije mogla da zaspi. Penjala se gore-dole po grani i brinula.
Odjednom je čula topao, dubok glas.
„Zašto ne spavaš, mala?“
Bio je to Deda Hrast.
„Deda Hraste, kažu da ću se promeniti… Ja to ne želim! Šta ako više ne budem ja?“ rekla je Zaza tiho.
Deda Hrast se lagano zaljuljao.
„Zazo, ja sam nekada bio mali žir. Da sam se plašio da porastem, nikada ne bih postao veliko drvo. Ti si ti zbog svog srca — a srce uvek ostaje isto.“
Zaza je slušala, ali je u stomaku i dalje osećala strah.
Jednog jutra, Zaza je osetila nešto čudno. Njeno telo je počelo samo da pravi tanku, svilenu kućicu oko nje.
„Mićo! Mićo, pomozi!“ povikala je.
Mrav Mića je brzo dotrčao.
„Zazo, ne boj se. Ja ću biti ovde i čekati te,“ rekao je.
„A šta ako ne izađem ista?“ upitala je zabrinuto.
„Izaći ćeš kao ti — samo još lepša,“ nasmešio se Mića.
Zaza se polako umotala u čauru. Napolju je bilo tiho, a unutra se dešavala velika promena.
Prošlo je nekoliko dana. Mića je svakog jutra dolazio i pričao Zazi šta se dešava napolju.
Jednog sunčanog dana, čaura se zatresla.
Jednom… dva puta… tri puta…
I iz nje je izašla Zaza!
Ali sada je bila drugačija — imala je velika, šarena krila.
„Jesam li to… ja?“ šapnula je.
„To si ti!“ viknuo je Mića srećno.
Zaza je polako raširila krila… i poletela!

Letela je visoko i gledala svet odozgo. Sve je izgledalo čarobno.
Sletela je na jedan cvet, gde je upoznala leptira Laru.
„Dobro došla,“ rekla je Lara. „I ja sam se nekada plašila.“
„Zašto mi niko nije rekao da je ovako lepo?“ pitala je Zaza.
„Neke stvari moraš sama da otkriješ,“ nasmešila se Lara.
Te večeri, Zaza se vratila do svog starog lista.
„Hvala ti,“ šapnula je. „I hvala tebi, Deda Hraste. I tebi, Mićo.“
Zatvorila je krila i pogledala u zvezde.
Ovog puta… nije se bojala.
„Promena može da bude malo strašna — ali često donosi nešto prelepo.“




