U udobnoj kućici u Javorovoj ulici živela je porodica sa mekanim belim mačetom po imenu Flufi. Bio je mekan poput oblaka i imao je oči koje su sijale kao zvezde. Tokom dana, Flufi je voleo da se igra sa svojom devojčicom Sarom, ali noću se često pitao koje tajne kuća krije dok svi spavaju.

Jedne tople letnje noći, dok je pun mesec visio velik i sjajan na nebu, Flufi je odlučio da je vreme za avanturu. Strpljivo je čekao dok nije čuo nežno hrkanje članova svoje porodice. Zatim je, uz mahanje repom, skočio sa Sarinog kreveta i na prstima izašao iz sobe.
Hodnik je noću izgledao drugačije – duži i tajanstveniji. Flufijevi brkovi su podrhtavali od uzbuđenja dok se šunjao niz stepenice, pazeći da ne proizvede ni najmanji zvuk. Njegove male šape su meko gazile po svakom stepeniku, a oči, širom otvorene od čuđenja, sijale su u mraku.
Kada je Flufi stigao do dna stepenica, primetio je nešto čarobno. Zrak mesečine je sjajio kroz kuhinjski prozor, stvarajući svetleću stazu preko poda. Bilo je to kao da sam mesec poziva Flufija na avanturu.
Zainteresovan, Flufi je pratio mesečev zrak. Odveo ga je do zadnjih vrata, koja su bila malo odškrinuta – možda ih je Sarin tata ostavio tako kada je ranije iznosio smeće. Flufi je na trenutak oklevao, a zatim skupio hrabrost i provukao se kroz procep.
Bašta je noću bila potpuno novi svet. Cveće koje je Flufi tako dobro poznavao po danu sada je izgledalo kao tajanstvene senke. Blagi povetarac je nosio nove i uzbudljive mirise. Svici su plesali među ružama, njihova sitna svetla su treperila poput vilinskih fenjera.
U obližnjem hrastu, mudra stara sova je tiho hukala, posmatrajući Flufija radoznalim očima. „Hu-hu si ti?“ kao da je pitala. Flufi je odgovorio mijaukanjem, predstavljajući se svom noćnom susedu.
Osećajući se hrabro, Flufi je istraživao dalje. Jurio je mesečeve zrake preko travnjaka, skakao na sopstvenu senku i čak pokušavao da uhvati svica (iako mu je uvek uspevalo da se odmakne u poslednjem trenutku). Toliko se zabavljao da je skoro zaboravio na dom.
Ali kako je noć odmicala, Flufi je počeo da se oseća pomalo umorno i uplašeno. Bašta je odjednom delovala vrlo velika, a senke ne baš tako prijateljske. Nedostajala mu je toplina Sarinog kreveta i umirujući zvuci njegove porodice.
Baš kada se Flufi zapitao kako da pronađe put nazad, čuo je poznati glas kako doziva njegovo ime. „Flufi! Flufi, gde si?“
Bila je to Sara! Probudila se, primetila da Flufija nema i krenula da ga traži. Flufijevo srce je poskočilo od radosti. Glasno je mijauknuo i potrčao prema Sarinom glasu, visoko podignutog repa.
Sara je zgrabila Flufija u naručje, čvrsto ga grleći. „Oh, Flufi! Bila sam tako zabrinuta. Šta radiš ovde napolju, luckasto mače?“ Flufi je zadovoljno preo, mažući se o Sarinu pidžamu. Imao je prilično veliku avanturu, ali bio je srećan što je pronađen.
Zajedno su se Sara i Flufi vratili unutra. Sarini roditelji, koji su se takođe probudili, pobrinuli su se da zadnja vrata ovog puta budu pravilno zatvorena. Zatim je Sara odvela Flufija nazad u krevet, gde su se pokrili toplim ćebadima.
Dok je Flufi tonuo u san, razmišljao je o svojoj ponoćnoj avanturi. Bilo je uzbudljivo istraživati noćni svet, ali je shvatio da će najbolja avantura od svih biti ovde, bezbedan i voljen, sa svojom porodicom.
Od te noći, Flufi je bio zadovoljan da posmatra mesec sa Sarinog prozora, sanjajući o svojoj velikoj avanturi i srećno predeći u snu.
Kraj.