Jednog jutra brat i sestra, Luka i Mia, probudili su se kao i svakog dana. Luka je prvi potrčao do prozora, a Mia za njim.
Ali tog jutra — sve je bilo sivo. I prozor, i nebo, i dvorište. Nije bilo zlatne svetlosti Sunca koja ih inače budi.
„Mia! Sunce nije izašlo!“ povikao je Luka.
Mia je dotrčala i pogledala napolje. Veliki sivi oblaci prekrili su celo nebo i nije bilo nijednog sunčevog zraka.
„Šta se dogodilo sa Suncem?“ pitala je Mia. „Da li je možda bolesno?“
Mama ih je umirila i rekla da je to samo oblačan dan. Ali Luka je imao osećaj da je nešto čudno. Kao da se Sunce sakrilo jer je tužno.
Luka i Mia su obuli gumene čizme i izašli u dvorište. Trava je bila mokra, a vazduh hladan.
Odjednom je jedan oblak počeo da se spušta nisko, sve dok nije dotakao vrh starog drveta.
„Ko si ti?“ upitala je Mia bez straha.
„Ja sam oblak čuvar,“ rekao je oblak mekim glasom. „Sunce se sakrilo iza mene i ne želi da izađe. Reklo je da želi da miruje.“
„Zašto?“ upitao je Luka.
„Zato što se Sunce oseća zaboravljeno,“ rekao je oblak. „Svako jutro greje sve, a niko mu ne kaže ni hvala. Zato je tužno.“
Luka je spustio pogled. Setio se da nikada nije rekao „hvala“ Suncu.
U tom trenutku dunuo je topao vetar.
„Čuo sam sve!“ rekao je veselo Vetar. „Ako tražite Sunce, ja ću vam pomoći! Ali morate poći sa mnom na oblak.“
„Na oblak?“ rekla je Mia oduševljeno.
Pred njima se pojavio mekani beli oblak, kao velika vata. Luka je oprezno zakoračio. Bio je mekan i prijatan. Mia je odmah skočila za njim.
Oblak ih je podigao visoko na nebo. Kuće su postale male kao igračke.
„Proći ćemo kroz Kišnu kapiju, pa kroz Dugin hodnik,“ rekao je Vetar, „i stići ćemo do Sunca.“
Pred njima se pojavila kišna zavesa od sitnih kapljica.

Iza nje je stajala Kiša.
„Zašto si tužna?“ upitala je Mia.
„Nisam tužna,“ rekla je Kiša tiho. „Samo sam takva kada mi nedostaje Sunce. Bez njega ne mogu da napravim dugu i cveće ne raste lepo.“
„Došli smo da nađemo Sunce,“ rekao je Luka. „I da mu kažemo nešto važno.“
Kiša se nasmešila i pustila ih da prođu.
Iza nje je bio Dugin hodnik. Sve boje su svetlele ispod njihovih nogu.
Na kraju hodnika stajala je Duga.
„Znam zašto ste ovde,“ rekla je Duga. „Sunce je iza velikog oblaka i oseća se usamljeno.“
„Kako da ga vratimo?“ upitala je Mia.
„Samo mu recite da vam je važno,“ rekla je Duga. „To je sve što Sunce želi da čuje.“
Luka i Mia su prišli velikom sivom oblaku.
„Sunce, jesi li tu?“ tiho je rekao Luka.
Oblak se razmakao i pojavilo se Sunce. Bilo je toplo, ali tužno.
„Mi smo Luka i Mia,“ rekli su. „Došli smo da kažemo — hvala ti.“
Mia je dodala:
„Hvala ti što greješ cveće. Hvala ti što svetliš ujutru. Hvala ti što činiš da je svet lep.“
Sunce je ćutalo.
Onda se polako nasmejalo.
„Mislilo sam da me niko ne primećuje,“ reklo je Sunce.
„Mi te vidimo,“ rekao je Luka. „I volimo te.“
I tada je Sunce izašlo iz oblaka — veliko, zlatno i sjajno.
Kiša je zasijala i napravila dugu. Vetar je zaplesao. Oblaci su se razišli.
Te večeri su se Luka i Mia vratili kući na svom mekom oblaku. Bili su umorni, ali srećni.
Sledećeg jutra Sunce je ponovo izašlo. Bilo je zlatno i toplo, kao i ranije.
„Dobro jutro, Sunce!“ rekla je Mia veselo.
„Hvala ti što si došlo!“ dodao je Luka.
Sunce je zasijalo još jače, kao da se smeje.
I od tog dana, Luka i Mia više nikada nisu zaboravili nešto važno.
Svako jutro bi se setili da se zahvale — Suncu, kiši, vetru i svemu što im daje lep dan.
Jer su naučili da i male reči, kao što su „hvala“ i „dobar dan“, mogu nekoga učiniti srećnim.
A kada smo zahvalni i pažljivi prema svetu oko nas — i svet nam uzvrati toplinom i lepotom.




