U malom selu, gde su dani bili sunčani i svetli, živeo je dečak po imenu Milan. Milan je bio poseban dečak jer je imao poseban dar – mogao je da razgovara sa bojama.

Jednog jutra Milan je dobio paket od svoje bake. Unutra je bio prazan blok papira i čarobne boje. Svaka od ovih boja je imala svoj karakter i talenat. Crvena boja je bila hrabra i volela je avanture, plava boja je bila mirna i mudra, a zelena boja je bila vesela i zabavna.
Milan je bio oduševljen poklonom. Počeo je da se igra sa bojama na papiru. Crvena boja je živahno pričala o svojim avanturama u vatrenoj pustinji, plava boja mu je pričala priče o dubokim okeanima i tajnama koje skriva, dok mu je zelena boja pričala šale i zasmejavla ga.
Jednog dana, dok je Milan crtao zalazak sunca, čarobne boje su se odjednom uzbuđeno zatresle. „Milane, treba da ti pokažemo nešto posebno!“ rekla je crvena boja. Milan je začuđeno pogledao svoj crtež, a pred njim se ukazao stvarni zalazak sunca, a vazduh je mirisao na okean.
„Ovo je neverovatno!“ uzviknuo je Milan. Tada je plava boja rekla, „Sada je vreme da uđemo u svet boja i avantura. Samo nastavi da crtaš!“
Milan je nacrtao velika vrata na papiru, i kada je otvorio ta vrata, on i čarobne boje su ušli u svet boja i avantura. Bili su okruženi šarenim planinama, šumama, jezerima i tajnama koje su otkrivali na svakom koraku.
Svaka od čarobnih boja mu je pomogla na svoj način. Crvena boja ga je vodila kroz hrabre avanture i naučila ga da bude hrabar i odlučan. Plava boja mu je pomogla da razmišlja mudro i rešava probleme na smiren način. Zelena boja je donela veselje i radost, i naučila ga da uživa u svakom trenutku.
Jednog dana, dok su šetali šumom, Milan i čarobne boje naišli su na veliku, zagonetnu stenu. „Kako da je preskočimo?“ pitao je Milan. Plava boja je rekla, „Ponekad, najbolje rešenje je nežnost i pažnja.“
Milan je pažljivo pristupio steni i počeo da je dodiruje nežno i s ljubavlju. Stena je polako postala mekša i niža, dozvoljavajući im da je pređu bez problema.
Dok su istraživali svet boja, Milan je upoznao različite likove. Sreo je veselog vilenjaka plave boje, mudrog starca crvene boje i smešnu, skakutavu žabu zelene boje. Svaki od ovih likova je imao svoju priču i mudrost za podeliti sa Milanom.
Ali, nije svaka avantura bila jednostavna. Jednog dana, naišli su na ogroman, zlokoban oblak koji je prekrivao sunce. Milan nije znao kako da ga razbije. Tada je crvena boja rekla, „Milane, vreme je da primeniš hrabrost koju si naučio. Idi i razbij taj oblak!“
Milan je hrabro krenuo prema oblaku i počeo da boji svetle boje na svom crtežu. Oblak je postajao sve manji i tanji, dok na kraju nije nestao potpuno. Sunce je ponovno zablistalo, a svet boja je ponovno postao svetao i šaren.
Kroz sve svoje avanture, Milan je shvatio da su boje njegovi najbolji prijatelji i vodiči u svetu kreativnosti. Svi zajedno su odlučili da se vrate u svoj svet, ali ovog puta, doneli su sa sobom magiju sveta boja u svakodnevni život. Milan je nastavio da crta i koristi svoje čarobne boje kako bi svet učinio lepšim i veselijim mestom.
Kroz priču „Boje koje govore,“ deca su naučila da maštaju, istražuju, budu hrabra i mudra, i da cene lepotu boja u svakodnevnom životu. Milan i njegovi čarobni prijatelji su ih inspirisali da otkriju svet kreativnosti i da uživaju u čaroliji boja koje ih okružuju.