Visoko na plavom nebu, iznad zelenih livada, šarenih cvetova i malih sela, živeo je jedan nežni beli oblak po imenu Pahuljko. Bio je mekan kao pamuk, okrugao kao jastučić i voleo je da polako plovi nebom, posmatra ptice i maše deci koja su ga gledala odozdo.
Ali Pahuljko je imao jedan neobičan problem.
Bio je alergičan na sunce!
Čim bi ga obasjao neki nestašni sunčev zrak, u nosu bi ga nešto zagolicalo. Oči bi mu zasuzile, oblačić bi zadrhtao, duboko udahnuo i pokušao da se suzdrži.
„Samo da ne kinem… Samo da ne kinem…“
Ali nije pomagalo.
„Ha-ćiiih!“
Njegovo kijanje bilo je toliko snažno da bi se celo nebo zatreslo.
Ponekad bi posle kijanja pala kratka letnja kišica. Nekada bi se začulo tiho grmljenje, a ponekad bi dunuo veseo vetrić koji bi razmrdao krošnje drveća.
Jednom je čak kinuo toliko jako da je vetar podigao šešir jednom dedi i nežno ga spustio pravo na granu stare vrbe.
Deca su se tome slatko smejala, ali Pahuljko nije bio srećan.
Drugi oblaci nisu baš voleli da budu blizu njega.
Veliki sivi oblak Grmiša uvek bi govorio:
„Pahuljko, molim te, skloni se malo! Nikad ne znam kada ćeš ponovo da kineš!“
Mala vitka oblačica Perka uzdahnula bi i rekla:
„Uh, čim vidim da se približavaš suncu, znam da će opet biti: ‘Ha-ćiiih!’“
Zatim bi brzo otplovila na drugi kraj neba.
Pahuljko bi tada spustio svoje pahuljaste ivice i tiho uzdahnuo.
„Baš bih voleo da budem kao svi drugi.“
Od tog dana počeo je da se krije.
Sakrivao se iza visokih planina.
Plovio je iza velikih oblaka.
Ponekad bi se spustio toliko nisko da je pravio hlad drveću.
Ali sunce je uvek pronašlo neki mali prolaz.
Jedan zrak bi se provukao kroz oblake…
Nos bi ga ponovo zagolicao…
I začulo bi se:
„Ha-ćiiih!“
Pahuljko je sve više verovao da nikada neće biti dovoljno dobar.

A onda je stiglo leto.
Bilo je veoma, veoma toplo.
Sunce je sijalo iz dana u dan.
Kiša nije padala nedeljama.
Trava je postala žućkasta.
Cveće je klonulo.
Rečice su bile sve pliće.
Žedne ptice tražile su vodu, a zečići su sedeli u hladu i čekali da padne makar nekoliko kapi kiše.
Seljaci su svakoga dana zabrinuto gledali u nebo.
„Samo da padne malo kiše“, govorili su.
Svi oblaci pokušavali su da pomognu.
Skupljali su kapljice.
Gurali su se zajedno.
Naprezali su se koliko su mogli.
Ali bili su premali i presuvi da bi napravili kišu.
Grmiša je tužno rekao:
„Ne uspevamo.“
Perka je spustila pogled.
„Ne znam šta da radimo.“
Tada su svi pogledali ka Pahuljku.
On se uplašio.
„Ne… Nemojte mene gledati. Ja samo pravim nevolje.“
Ali baš tada sunce je zasijalo pravo kroz njega.
Nos ga je odmah zasvrbeo.
Pahuljko je čvrsto stisnuo oči.
„Ne smem da kinem! Sve ću pokvariti!“
Trudio se iz sve snage da zadrži kijanje.
Nos mu je podrhtavao.
Obrazi su mu se naduvali.
Ali više nije mogao.
„HAAA-ĆIIIH!“
Odjeknulo je nebom.
A onda…
Počele su da padaju krupne, blistave kapi kiše.
Prvo polako.
Pa sve jače.
Ubrzo je cela zemlja mirisala na svežu kišu.
Polja su se napila vode.
Cveće je ponovo podiglo glavice.
Drveće je veselo šuštalo.
Ptice su zaplesale po baricama.
Žabe su veselo zakreketale.
Deca su istrčala napolje u šarenim kabanicama i radosno skakala po lokvicama.
Seljaci su podigli ruke ka nebu.

„Hvala ti, Pahuljko!“
„Spasao si naše njive!“
Grmiša je prišao Pahuljku i sa osmehom rekao:
„Izvini što te ranije nisam razumeo.“
Perka je nežno dodala:
„Mislila sam da je tvoje kijanje problem. A ono je zapravo nešto posebno.“
Pahuljko se prvi put široko nasmešio.
Od tog dana više se nije krio od sunca.
Kada bi zemlji bila potrebna kiša, svi oblaci bi ga pozvali.
„Pahuljko, hoćeš li poći sa nama?“
A on bi veselo odgovorio:
„Naravno! Ako me malo zagolica nos, možda baš danas nekome donesem kišu.“
I svaki put kada bi se nebom prolomilo njegovo veselo:
„Ha-ćiiih!“
ljudi, životinje i biljke znali su da stiže osvežavajuća kiša.
Pahuljko je konačno shvatio da ono zbog čega se nekada stideo može postati nešto najlepše što može da pokloni drugima.
Ono što nam ponekad izgleda kao mana može postati naš najveći dar. Svako od nas je poseban baš na svoj način.



