Jednog sunčanog dana, duboko pored velike šume i duge železničke pruge, ležalo je jedno malo štene. Bila je to preslatka devojčica sa svetlosmeđim krznom, belim šapicama kao da nosi male čarapice i mekanom belom njuškicom. Imala je velike, tužne oči koje su izgledale kao da traže nekoga ko će je zagrliti i voleti. Njene male uši nežno su padale niz obraze, a repić se jedva pomerao od straha.
Štene je bilo sasvim samo. Nije znalo gde je njegova mama, niti kuda treba da ide. Polako je hodalo uz prugu, njuškajući okolo svojim malim crnim nosićem. Bilo je gladno, umorno i pomalo uplašeno.
Odjednom se začulo:
„Tuuu-tuuu!”
Veliki voz približavao se pruzi! Točkovi su tutnjali, a voz je bio sve bliže. U kabini je sedeo mašinovođa, dobri čovek toplog srca. Kada je pogledao napred, video je malo štene kako nesigurno stoji na pruzi.
„Jao, malo kuče!” — uzviknuo je zabrinuto.
Brzo je usporio voz, pa ga potpuno zaustavio. Nije želeo da se maloj kuci bilo šta loše desi. Izašao je iz voza i polako prišao štenetu da ga ne uplaši.
Štene ga je pogledalo svojim krupnim očima. Malo je zadrhtalo, ali kada je osetilo nežan dodir po glavi, lagano je mahnulo repićem. Kao da je želelo da kaže:
„Hvala što si stao zbog mene.”
Mašinovođa ju je pažljivo podigao u naručje. Bila je tako mala, mekana i topla. Privila se uz njega i prvi put tog dana osećala se bezbedno.
„Ne brini, mala. Sada si sigurna,” rekao je tiho i pomazio je po leđima.
Dobri volonteri koji su pomagali napuštenim životinjama dali su joj ime Mila, jer je bila nežna, umiljata i svima se odmah uvukla u srce.
Ali najlepši deo priče tek je dolazio.
Mašinovođa nije mogao da prestane da misli o Mili. Sećao se njenih tužnih očiju i malih belih šapica. Zato je doneo veliku odluku:
„Mila ide sa mnom kući.”
Kod kuće su ga čekale njegove dve ćerkice. Kada su ugledale Milu, oči su im zasjale od sreće.

„Tataaa, kako je slatka!” — uzviknula je starija devojčica.
„Mogu li da je zagrlim?” — pitala je mlađa nežno.
Mila je veselo zamahala repićem i odmah im prišla. Devojčice su joj donele mekano ćebence, činijicu sa vodom i malu igračku. Mazeći je, obe su obećale da će je čuvati i voleti svakoga dana.
Od tada Mila više nikada nije bila sama. Trčkarala je po kući za svojim novim drugaricama, igrala se lopticama i uveče je spavala ušuškana uz njihove zagrljaje.
A mašinovođa je često govorio:
„Onog dana nisam spasio samo Milu. Mila je donela sreću celoj našoj porodici.”
I tako je Mila postala deo jedne velike srećne porodice pune ljubavi.
I zato je važno da budemo nežni i dobri prema životinjama, jer i one osećaju strah, tugu i ljubav — baš kao i mi.




