U jednom velikom gradu, punom visokih zgrada i užurbanih ljudi, živela je devojčica po imenu Milica. Svi su je znali po crvenoj jakni koju je uvek nosila, bez obzira na vreme. Milica je obožavala svoju jaknu jer joj je davala osećaj hrabrosti.
Miličina baka živela je na drugom kraju grada u zgradi sa predivnim vrtom na krovu. Baka je bila čuvena po svojim ukusnim kolačima i zanimljivim pričama.
Jednog dana, Miličina mama je spremala domaću supu od povrća.
„Milice, dušo,“ pozvala ju je mama. „Baka se ne oseća dobro. Možeš li da joj odneseš malo supe?“
Milica je radosno klimnula glavom, uzbuđena zbog avanture koja je čeka.
„Zapamti,“ rekla je mama dok je pažljivo sipala supu u termos, „idi pravo do bake tramvajem. Ne razgovaraj sa nepoznatima i budi oprezna.“
Milica je obećala da će biti pažljiva. Obukla je svoju crvenu jaknu, uzela termos i krenula. Grad je bio bučan, pun automobila koji trube i ljudi koji žure.

Na tramvajskoj stanici, Milica je primetila čoveka u sivom odelu koji joj se osmehnuo. Imao je neobično velike zube.
„Zdravo, mala,“ rekao je čovek. „Lepa ti je crvena jakna.“
Milica se setila maminih reči o razgovoru sa strancima, ali čovek je delovao ljubazno. „Hvala,“ odgovorila je učtivo.
„Kuda si se zaputila?“ upitao je čovek.
Ne razmišljajući, Milica je odgovorila: „Idem kod bake. Ona živi u Zgradi sunca u Cvećarskoj ulici.“
Čovekove oči su zasjale. „Kakva slučajnost! I ja idem u tom pravcu.“
Tramvaj je stigao i u gužvi Milica je izgubila čoveka iz vida. Posmatrala je grad kroz prozor, pomalo zabrinuta što je rekla strancu gde ide.
Kada je stigla do bakine zgrade, Milica je ušla u lift. Pokucala je na bakina vrata, ali nešto nije bilo u redu.
„Uđi, draga,“ doviknuo je glas koji nije baš ličio na bakin.
Milica je polako otvorila vrata. Stan je bio mračniji nego obično, a u bakinom krevetu je ležala neka figura.
„Bako?“ Milica je tiho pozvala.
„Priđi bliže, draga,“ rekao je glas.
Kako se Milica približavala krevetu, primetila je nešto čudno. „Bako, kako velike oči imaš!“
„To je da te bolje vidim, draga,“ stigao je odgovor.
Milica je prišla još bliže. „A bako, kako velike uši imaš!“
„To je da te bolje čujem, draga.“
Sada je Milica bila sasvim blizu kreveta. Progutala je knedlu i rekla: „Ali bako, kako velike zube imaš!“
Odjednom, figura je sela, i Milica je videla da to uopšte nije baka! Bio je to čovek sa tramvajske stanice!
„To je da… ovaj… bolje pojedem ovu supu!“ rekao je čovek, posežući za termosom.
Ali Milica je bila pametna i hrabra. Setila se posebne pištaljke koju joj je mama dala za hitne slučajeve. Izvukla ju je iz džepa i dunula što je jače mogla.
FIIIIIIJUUUUU!
Zvuk je bio toliko glasan da je čovek pokrio uši. U tom trenutku, vrata su se otvorila. Bio je to čika Vuk, dobri komšija i čuvar zgrade, a iza njega… baka!
„Milice!“ uzviknula je baka, čvrsto grleći unuku. „Jesi li dobro?“
Čika Vuk je uhvatio čoveka, za koga su saznali da je bio smešni lopov koji je mislio da može da prevari ljude pretvarajući se da je neko drugi.
„Dobro sam, bako,“ rekla je Milica. „Znala sam da nešto nije u redu, pa sam upotrebila pištaljku za hitne slučajeve.“
„To je moja pametna devojčica,“ rekla je baka ponosno.
Dok je čika Vuk odvodio smešnog lopova, Milica, baka i Miličina mama (koja je dotrčala čim je čula šta se dogodilo) sele su da uživaju u supi od povrća.
„Milice,“ rekla je njena mama, „bila si veoma hrabra danas. Ali zapamti, važno je da ne razgovaraš sa strancima i ne govoriš im gde ideš.“
Milica je klimnula glavom, sada shvatajući zašto je to pravilo toliko važno.
Od tog dana, Milica je bila poznata u kraju kao hrabra devojčica u crvenoj jakni. Naučila je važne lekcije o opreznosti u velikom gradu, o tome da veruje svom instinktu i o važnosti da uvek ima plan za bezbednost.
I svaki put kada bi posetila baku nakon toga, smejale bi se danu kada je Milica nadmudrila smešnog lopova, uživajući u kolačima i mleku u bakinom vrtu na krovu, visoko iznad užurbanog grada.
Kraj.